Kratka povijest pisaćeg pribora (2)

Nalivpero Nicolasa Biona

1884. godine Lewis Waterman je patentirao prvo praktično nalivpero. Pisaći pribor dizajniran da sadrži zalihu tinte za pisanje postojao je stotinjak godina prije ovog patenta. Najstarije poznato nalivpero za koje danas znamo je izum jednog francuza po imenu Nicolas Bion, prijavljen patentnom uredu 1702. godine. Postolar iz Baltimorea, Peregrin Williamson je 1809. primio prvi američki patent za nalivpero. John Scheffer je u Velikoj Britaniji 1819 patentirao svoje nalivpero, kombinaciju cijevnog pera i metala koje je čak ušlo i u proizvodnju. John Jacob Parker patentirao je prvo nalivpero koje se moglo samo puniti 1831 godine. Međutim svi rani modeli nalivpera teško su se prodavali zbog problema curenja tinte i drugih nepraktičnosti.

Nalivpero Lewisa Watermana

Dizajn nalivpera došao je nakon tisuću godina korištenja cijevne olovke. Prvi izumi pokušali su imitirati način stvaranja rezerve tinte u tankom kanalu u peru ptice u proizvedenim nalivperima, te da se takva nalivpera ne moraju umakati u rezervu tinte cijelo vrijeme. Punjenje tankog i dugačkog rezervoara od tvrde gume unutar nalivpera i stavljanje pera na dno nije pomoglo glatkoći pisanja. Lewis Waterman, prodavač osiguranja, došao je na ideju da popravi nalivpero pošto je uništio vrijedan ugovor nalivperom koje je ispuštalo tintu. Njegova ideja je bila u dodavanju rupice za zrak u peru i tri utora unutar mehanizma za isporuku tinte.

Mehanizam se sastoji od tri dijela:  pera  u dodiru s papirom, dostavljača tinte ili crnog dijela ispod pera koji kontrolira protok tinte iz rezervoara prema peru, te valjka koji drži pero i punjač na pisaćem dijelu i štiti rezervoar tinte u unutrašnjosti (valjak držimo dok pišemo).

Sva nalivpera sadrže rezervoar tinte u unutrašnjosti. Postoje različiti načini punjenja i to je dio gdje se najviše iskazala inventivnost u industriji proizvodnje nalivpera. Za punjenje nalivpera s početka 19-og stoljeća koristile su se kapaljke, oko 1915 većina nalivpera je imala nekakvo samopunjenje i fleksibilni gumeni rezervoar za tintu. Za punjenje tih nalivpera bilo je dovoljno stisnuti rezervoar pločicom koja je  isto bila unutar nalivpera, staviti pero u tintu i pustiti rezervoar, koji bi se onda napunio svježom zalihom tinte.

Postoji nekoliko patenata za samopunjenje nalivpera (nazivi su na engleskom jer je to i tako uvriježeni jezik komunikacije sakupljača nalivpera):

Button Filler: Parker Pen Co je patentirala 1905 ovaj način punjenja i predstavila ga u svojim nalivperima kao alternativu punjenju kapaljkom. Rezervoar tinte se stiskao pločicom povezanom s malim klipom na vrhu (suprotno od pera).

Lever Filler: W.A. Shaeffer Pen Co je ovaj način predstavila 1912 u svojim nalivperima, nakon što je patentiran četiri godine prije. Vanjska poluga je stiskala unutarnji rezervoar od gume prilikom punjenja. Poluga je bila uz valjak nalivpera dok nije bila u upotrebi. Ovaj način punjenja se održao vodećim slijedećih 40 godina ispred button filler-a.

Click Filler: Poznat je i kao crescent filler, Roy Conklin je prvi koji ih je komercijalno predstavio, izumljen je 1901. Kasniji dizajn Parker Pen Co. dobio je naziv click filler. Sustav punjenja je takav, da kada se pločica pritisne izvana, ona stisne rezervoar. Vraćanjem na svoje mjesto kada bi se gumeni rezervoar napunio tintom pločica bi kliknula. Od tuda i naziv.

Matchstick Filler: Predstavljen oko 1910 od u nalivperima Weidlich Company. Malom polugom kroz rupu na cijevi nalivpera pritisnula bi se unutarnja pločica koja bi stisnula gumeni rezervoar.

Coin Filler: Lewis Waterman je razvio ovaj tip punjenja kako bi konkurirao lever filler-u. Na cijevi nalivpera bio je prorez kroz koji se novčićem ili nečim sličnim pritiskala pločica iznad rezervoara. Vrlo slično matchstick filler-u.

Neki od poznatijih i važnijih proizvođača nalivpera kroz povijest

Conklin je najpoznatiji po tome što su izumili prvo nalivpero sa samopunjenjem. Čak je i Mark Twain korišten u njihovim reklamama. Na jednoj od reklama je rekao „Ovo je nalivpero koje sprečava psovanje, zato što se nikad neće otkotrljati sa stola.“. To je zato što je nalivpero imalo crescent filler način punjenja. Na jednoj strani je imalo ravni komad oblika puceta kojim se pritiskao unutarnji mehanizam za punjenje i to je sprečavalo da se nalivpero otkotrlja.

Parker Pen Co je osnovao George Parker. On je bio prodavao John Holland nalivpera u to vrijeme i odlučio je da počne proizvoditi svoja. Parkerov veliki doprinos je dostavljač tinte koji ne curi. Nalivpero  Parker Lucky Curve je prozvedeno na prijelazu u 19-to stoljeće. Ono je imalo specijalni dizajn s malom kukom unutar valjka koji je sprečavao curenje tinte u trenutku kada se nalivpero spustilo na papir. U to vrijeme to je bio standardni problem svih nalivpera.

Waterman je počeo s prodajom graviranih nalivpera. Njihov vrhunac je bio u prvoj polovici 20-og stoljeća i kasnije su nestali kao značajan proizvođač u SAD. Francuski distributer nalivpera otkupio je ostatke kompanije u 1950-im godinama i danas je Waterman smješten u Francuskoj.

1912, Walter Shaeffer, prodavač nakita iz Iowe, je osnovao Sheaffer Pen Company na osnovu inovacije koja je uklonila kapaljku (eye dropper) kao način punjenja nalivpera. Shaeffer je 1913 napravio prvo komercijalno nalivpero s lever filler načinom punjenja, 1920-tih je predstavio nalivpero sa Sheaffer Vacuum Filler koje je upotrebljavalo dugi klip kao način punjenja nalivpera s tintom.

Tri partnera Claus-Johannes Voss, August Eberstein, i Alfred Nehemias osnovali su 1906 u Hamburgu tvornicu nalivpera nazvanu Simplo Filler Pen Co. 1910 ta kompanija proizvela je Montblanc seriju i od tada se i sama tako naziva.  Montblanc (Mont Blanc je česta greška) je započeo svoju povijest kao proizvođač nalivpera s unutarnjim rezervoarom za tintu. Prva Montblanc nalivpera iz 1910-te su imala bijeli vrh na kapi koji je kasnije (1913-te) evoluirao u zaobljenu zvijezdu koja simbolizira planinski vrh pod snijegom.

Günther Wagner je suosnivač Pelikan artist supply Co. u Hanoveru 1878 godine. Međutim ta kompanija je tek 1929 proizvela prvo svoje nalivpero. Drugi proizvođači u to vrijeme su bili puno jači od Pelikana, ali Pelikan je ušao na velika vrata svojim izumom, nalivperom s teleskopskim piston filler-om. Taj način upotrebljava okretni mehanizam za punjenje nalivpera i često ga se naziva twist filler. Izum pripada inženjeru Theodoru Kovacsu koji ga je prodao Wagneru.

Proizvođač pisaćeg pribora kojeg danas znamo kao Wahl-Eversharp počeo je kao Wahl Adding Machine Company. U jesen 1915 kompanija je dobila narudžbu za izradu nalivpera pod imenim Eversharp za izumitelja Charlesa a. Keerana, koje je prvom polovicom te godine stekao ime putem prodaje na Pan pacifičkoj izložbi u San Franciscu.

Ovje nismo spomenuli druge proizvođače koji isto tako proizvode nalivpera vrijedna za sakupljanje. Potrebno je i spomenuti nalivpera specifična za pojedinu zemlju kao što je Japan. Iz te daleke zemlje dolaze najdeblja nalivpara na svijetu, također i ona oslikana klasičnim japanskim motivima.

Postoji devet standardnih veličina pera, s tri različita oblika: ravno, zaobljeno i kurziv. Rane tinte su uzrokovala koroziju čeličnih pera, tako da su bolja nalivpera imala zlatna pera otporna na koroziju. Kako je zlato bilo suviše mekano za pisanje, iridij je zamijenio zlato na samom vrhu pera. Većina vlasnika je na neki način obilježavala svoja nalivpera, najčešće graviranjem inicijala na kvačici. Obično je trebalo oko četiri mjeseca kako bi se naviklo koristiti novo nalivpero, pošto su pera napravljena da se savijaju pod pritiskom (kako bi se mogla varati debljina crta prilikom pisanja) i toliko je trebalo uskladiti pero i vlasnikov način pisanja. Zbog toga vlasnici svoja nalivpera nisu niti voljeli posuđivati drugima.

1950 revoluciju u proizvodnji nalivpera izazvala je patrona punjena tintom. Ako je to bio najčišći način punjenja nalivpera tintom postigao je trenutni uspjeh. Ali sve je to zasjenjeno izumom kemijskih olovaka. Danas nalivperima pišu zaljubljenici u taj način pisanja, a sama nalivpera su postala vrlo primamljivi predmet sakupljanja.