Filatelija u službi kovanog novca

U doba kriza i ratova često je nedostajalo kovanog novca malih vrijednosti. Kovine su bile dragocjene. Bile su prvenstveno namijenjene za ratne potrebe, a papirni novac je uz to obezvrjeđivan inflacijom. Radi toga se vrlo često pribjegavalo emitiranju zamjenskog sredstva plaćanja, koji se prema načinu izdavanja nazivao raznim imenima kao: novac iz nužde, Notgeld, bonovi, doznake, točkice, žetoni i na još mnogo drugih načina. Emitirale su ga gotovo sve države, vlasti, uprave ili neke druge ustanove organa vlasti u pojedinim područjima. Najčešće se tiskao papirnati novac s lokalnim obilježjima, pretiskivale ili žigosale postojeće novčanice koje više nisu bile u optjecaju, ali izrađivali i drugi novcu slični objekti koji su u to vrijeme preuzimali funkciju novca na nekom području u nekom, obično kratkom, razdoblju. Obzirom na to da su poštanske marke vrijednosnice, kao i sve druge, ali s prvobitno određenom funkcijom plaćanja poštanskih usluga, a imale su i točno označenu vrijednost u nekoj valuti, logično je bilo koristiti ih za plaćanja u nedostatku odgovarajućeg novca. Zbog toga su mnoge zemlje tijekom 19. i 20. stoljeća priznavale marke kao službeno sredstvo plaćanja umjesto sitnog novca. Prvi slučaj korištenja maraka kao sitnog novca je bio nedugo nakon izdanja prve marke u Sjevernoj Americi.

Američke marke kao zamjenski novac

Tijekom 1862. godine vodi se Građanski rat. Papirni novac gubio je na vrijednosti, jer nije imao pokriće u zalihama zlata i srebra. Kovani novac je vrijedio više od iste vrijednosti papirnatog novca, te ga je iz špekulantskih razloga ponestalo. Procjenjuje se da je do sredine 1862. godine kovani novac vrijedio 20% više od papirnatog novca. U doba kada su novine, primjerice, koštale 1 cent, a prosječna plaća bila oko pedeset dolara, najmanja novčanica je bila ona od 5 dolara, a za plačanje manjih iznosa nije bilo dovoljno kovanog novca u optjecaju. Američki Kongres je 17. srpnja 1862. godine nastojao riješiti taj problem donijevši zakon po kojemu se za plaćanje iznosa manjih od 5 dolara mogu koristiti marke. To se tumači kao službena objava maraka kao sredstva plaćanja. Međutim, marka je vrlo nepraktična za takvu uporabu; lako se oštećuje, a svojom stražnjom stranom, na kojoj je nanesen ljepljivi sloj, lijepi se za prste i novčanike. Zbog toga je John Gault  12. rujna 1862. godine patentirao prvu kapsulu za marke. Marke je zaštitio stavljajući ih u okrugle kapsule od mjedenog lima.

Prve američke kapsulirane marke

Dobra strana kapsula je bila uz osnovnu i ta da se na stražnju stranu mogla otisnuti reklamna poruka. Spretni izumitelj je odmah vidio u svemu dobar način zarade.  Kapsule s najtraženijim markama od 5 i 10 centa prodavao je po nominalnoj cijeni uvećanoj za 20%. Dodatno je zaradio na svakoj kapsuli utisnuvši na poleđini svake od njih promidžbenu poruku. Cijena za reklamu je bila 2 centa po kapsuli. Prvi primjerci su bili posrebreni kako bi bili što sličniji kovanicama. Ubrzo se od toga odustalo zbog visoke cijene izrade. Osim maraka od 5 i 10 centa, drugi izrađivači su upotrebljavali i marke ostalih dostupnih vrijednosti. Povećana uporaba maraka kao sitnog novca zabilježena je i u Europi prvi put nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Tada se zaštita maraka usavršava, a najviše su se izrađivale i koristile u Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Austriji i Italiji. U Francuskoj je metalna zaštita patentirana 28. ožujka 1920. godine. Nakon toga, odmah se krenulo u masovnu proizvodnju kapsula. Ponovno je do izražaja došla odlična prilika za oglašavanje na tom mediju, a rastao je i interes kolekcionara za ovom novom vrstom zamjenskog novca.

Primjer francuskih i danskih kapsuliranih maraka

Zaštitu maraka može se podijeliti u dvije osnovne grupe. Prvu grupu čine marke umetnute u metalne kapsule načinjene od bakra, mesinga, aluminija ili željeza. Drugu grupu čine marke zalijepljene ili umetnute u papir ili karton koji je na pozadini obično imao otisnutu promidžbenu poruku. Kapsule su bile izrađivane iz raznih materijala, najčešće metala, a u novije doba iz plastike. Prema uobičajenome, njihova podjela je po materijalu, a u slijedećem koraku po državama.

Uporaba maraka kao novca na području Hrvatske

Hrvatske marke nisu korištene kao privremeno sredstvo plaćanja. Ipak, na današnjem teritoriju Republike Hrvatske zabilježena je uporaba maraka dvaju stranih poštanskih uprava. Prvi slučaj je uporaba srpskih maraka u Osijeku 1919. godine. Marka od 15 para, s likom kralja Petra iz 1911. godine je s prednje stane pretiskana novim vrijednostima u filirima i nalijepljena na papir.

Primjer srpskih maraka u funkciji novca u Osijeku

Na papiru je tekst: “Za (vrijednost) filira daje i prima Frankova tiskara Osijek I. Kolodvorska ulica 28”. Ukupno su napravljene četiri vrijednosti: 10, 20, 40 i 50 filira. Drugi slučaj je uporaba talijanskih maraka u Rijeci (tal. Fiume) dvadesetih godina prošloga stoljeća.

Talijanske marke u funkciji novca u Rijeci

U doba riječke neovisnosti, 30. rujna 1920. godine, Garbiele D’annunzio donosi naredbu da se u nedostatku sitnoga novca mogu kao sredstvo plaćanja koristiti riječke i talijanske marke. U to vrijeme je Rijeka imala vlastite marke koje su zbog male naklade i interesa kolekcionara iz svijeta bile tražene. Vrijednost im je odmah po izdavanju bila veća od nominalne, te su kao sitan novac poslužile jedino talijanske marke.

Tekst & Foto: Ivan Martinaš, dipl. ing., 6. međunarodni numizmatički kongres u Zadru

IZVOR: Svijet filatelije