Proizvođači: Waterman

Lewis Edison Waterman je 1888 godine ostovao tvrtku L. E. Waterman Pen Company koja je postala standard za nalivpera sve do Drugig svjetskog rata, kada je njezina popularnost naglo opala.

Kada je počeo prodavati nalivpera u svojoj prodavaonici cigara u New Yorku u Futon Street, Waterman je brzo prodao svoju prvu seriju od 36 nalivpera, sve što je mogao narpaviti u tjedan dana. Ono što je privuklo kupce Watermanovim nalivperima je isto ono što je njega natjeralo da izumi bolje nalivpero, potreba za pouzdanim pisaćim priborom, u ovom slučaju nalivperom.

Prije Watermana nalivpera su bila poznata kao napouzdana za pisanje i čuvanje. Tako je i Waterman 1883 ostao bez jednog ugovora zato što kupac nije mogao potpisati s nepouzdanim nalivperom. Frustriran, povukao se na farmu svoga brata u New Yorku  gdje je pokušavao izraditi nalivpero koje će raditi svaki put. Rješenje je bilo u kombinaciji površinske napetosti tinte, koja se nije prekidala sve do kada je pero dotaklo papir, i tankih kao vlas udubljenja koja su omogućavala cirkulaciju zraka natrag u rezervoar tinte, time osiguravajući stalni i neprekinuti dotok tinte.

Waterman je patentirao svoj izum 1884-te godine, te je do svoje smrti 1901, prodavao 1000 nalivpera dnevno. Pokazalo se da najbolji dani tvrtke tek dolaze . 1905 tvrtka je postala prvi proizvođač koji je na kapu nalivpera postavio kvačicu za držanje tako da je bilo vrlo lako moguće nostiti nalivpero u džepu sakoa.

Dvije godine kasnije Waterman je proizveo sigurnosno nalivpero koje se je moglo nositi u bilo kojem položaju, čak i s perom prema dolje, a da tinta nije curila. Oglasi iz tog doba pokazuju nalivpera slobodna u džepovima sakoa, ali kupci nisu razumjeli poruku.

U isto vrijeme, napredak u oblikovanju nalipera je išao naprijed. Predviđajući današnje trendove u izgledu nalivpera Waterma je 1910 godine izbacio deblje i veće nalivpero. Druga nalivpera su bila ukrašena zlatom i srebrom. Watemanova nalipera su bila tako popularna, da je Lloyd George, u to vijeme predsjednik vlade Velike Britanije, 28. lipnja 1919 potpisao Versajsko primirje sa Watemanovim nalivperom od čistog zlata. Čak je i Lindy imao Watermanovo nalivpero na svojem rekordnom transatlanskom letu u svibnju 1927.

Početak dvadesetog stoljeća su bila zlatna vremena za Waterman. Glavni proizvod u to vrijeme bilo je Idela 52 nalivpero od tvrde gume. većinom su bile u crnoj boji, ali model 52s u Ripple seriji je izgledao kao da je napravljen od egzotičnog drva. Model 452 je bio drugi poznati model, presvučen srebrom s dodatno graviranim ukrasima.

Red Ripple

Nažalost, tvrtka je odabrala tradiciju ispred inovacije, tako da je već 1930-tih godina gubila prednost pred ostalom konkurencijom kao što su Sheaffer ili Parker. Watermanovo najskuplje nalivpero Lady Patricia napravljena od celuloida (četo se koristi naziv Patrician) je bilo nesumnjivo izvrsno i izvanredno ukrašeno, ali visoka cijena je smanjila prodaju. Danas Patrician u dobrom stanju može postići i preko 1500 dolara. Drugo nalivpero iz dog doba Hundred Year Pen koristilo je novi Dupontov materijal nazvan Lucite. Nalivpero je zbog toga materijala bilo prozirno i dolazilo je u crvenoj, zelenoj i plavoj boji. Garancija za to nalivpero je bila stoljetna, od kuda dolazi i ime. Ova nalivpera se i danas mogu pronaći, imaju veliku vrijednost, ali sam tvrtka nije preživjela slijedeće desetljeće, te je konačno 1959 prodana francuzima. BIC je iskoristio Watermanova postrojenja za svoju američku proizvodnju olovaka.

Činjenici da ime Waterman postoji i danas zaslužni su francuzi. Jules Fagard, Watermanov predstavnik u Francuskoj je 1926 godine osnovao Francusku podružnicu pod imenom JiF-Waterman, koja je deset godina kasnije izumila prve praktične zamjenljive patrone (u ovom slučaju od stakla).  JiF-Waterman je u eru poslije Drugog svjetskog rata ušla u prilično dobrom stanju, te je nastavila nositi ime Waterman kada je osnovna kompanija nestala. I danas je Watermanovo sjedište u Francuskoj, ali u američkom vlasništvu (Gilette i kasnije Sanford).