Bosanskohercegovačke novčanice štampane u Engleskoj

Amer Sulejmanagić

Najtajnovitiju stvar bosanskohercegovačke numizmatike uopće, i kod kovanica i kod novčanica, predstavljaju tzv. londonska izdanja. U numizmatičkoj javnosti se ova izdanja dovode u vezu sa bivšim viceguvernerom Narodne banke Bosne i Hercegovine gospodinom Mustafom Imširovićem (u nekoliko članaka u sarajevskim novinama Oslobođenje iz prve polovine 1993. godine njegovo prezime se navodi kao Ibrišimović). Viceguverner Imširović je po pisanju ondašnjih novina otišao iz Sarajeva na službeni put u jeku rata (oktobar 1992) i nakon obavljenog posla se nije vratio nazad, nego je u Londonu naručio kovanje prigodnih bosanskohercegovačkih kovanica. Reakcije novinara i njegovih kolega iz Narodne banke su bile vrlo negativne.1 2 3 Kovanice je stvarno naručio na svoju ruku, nije bilo nikakve odluke Narodne banke ili Vlade, ali se protiv njegovog ugovora sa kovnicom Pobjoy Mint nije moglo učiniti ništa, jer je on ipak bio viceguverner i imao je štambilj i papire sa memorandumom NBBiH. O izradi kovanica u Engleskoj je javnost u Bosni i Hercegovini bila obavještena u maju 1993, kada su prve kovanice vec bile izrađene.

Međutim, tri mjeseca ranije, u februaru 1993, je sarajevsko Oslobođenje donijelo i prve informacije o štampanju novčanica Narodne banke Bosne i Hercegovine u Engleskoj.4 Iako to u članku sarajavskih novina nije ni navedeno, zbog zgusnutosti dešavanja, mjesta izrade i odsutnosti viceguvernera Imširovića iz Sarajeva, javnost je i ovu aferu povezala sa njim.

U doba kad su Slovenija i Hrvatska već uvele svoj novac, a Narodna banka Jugoslavije u Beogradu promjenom boja na postojećim novčanicama uvela novi novac u apoenima od 100, 500 i 1000 dinara, te novu novčanicu od 5000 dinara sa godištem 1991, Vladi i Narodnoj banci Bosne i Hercegovine je bilo jasno da i ova republika mora krenuti putem monetarnog osamostaljenja. Dizajn novčanica je uradio akademik Dževad Hozo i napravljena su dva elaborata za izradu istih. U početku je postojao plan da se novčanice štampaju u Švedskoj u istoj štampariji gdje su štampane i prve novčanice hrvatskog dinara, ali se ubrzo odustalo od toga. Ostale su dvije mogućnosti: engleska štamparija Thomas de la Rue i slovenačka Cetis Security iz Celja.

Vlada Republike Bosne i Hercegovine je još prije rata (najvjerojatnije u januaru ili februaru 1992. godine) sklopila ugovor sa engleskom štamparijom i istoj uplatila avans. Ugovor je bio tajan i sklopljen je bez znanja tadašnjeg guvernera NBBiH, gospođe Hajre Balorde koja bi, kao osoba politički vrlo bliska beogradskom režimu Slobodana Miloševića, sve uradila da se takva stvar ne realizira. Zato se na tim prvim londonskim novčanicama javlja potpis gospodina Jure Pelivana kao guvernera iako je on bio predsjednik Vlade, a obzirom da BiH tada još nije imala ozvaničen novi grb dizajnom je predviđen grb Bosne iz doba austrijske uprave (ruka sa sabljom).

To je prva “londonska” serija i rađena je u prvoj polovini 1992. Iz te serije su do sada poznate samo dvije novčanice, i to od 100 i 500 dinara.

Zatim slijedi druga, probna ili proof, serija. Njena karakteristika je da je umjesto grba iz vremena austrijske uprave stavljena slika mostarskog Starog mosta, promijenjen je potpis guvernera NBBiH, i štampana je samo latinicom. Engleskoj štampariji je bilo poznato da je umjesto gospođe Hajre Balorde, 28. aprila 1992. godine, na mjesto guvernera izabran gospodin Stiepo Andrijić, ali izgled njegovog potpisa nisu imali, pa se neko potpisao umjesto Guvernera (pravi potpis Guvernera se nalazi na tzv. Celjskim novčanicama). Ova serija je rađena u prvim mjesecima 1993, za sada se zna samo za dvije novčanice (opet 100 i 500 dinara) i obje imaju na donjoj margini prednje ili zadnje strane datum, rukom napisano PROOF i potpis. Proof je oznaka probnog otiska, obično proba boje, i to je svrha ove serije.

Treća serija je kombinacija prve dvije i njena izrada je započela odmah iza druge serije. Tekstovi na njoj su dati i latinicom i ćirilicom (kao kod prve serije), dok su sa druge serije korišteni potpis guvernera i slika mostarskog Starog mosta. Do sada su poznate novčanice od 50, 100 i 1000 dinara ove serije, uz napomenu da je apoen od 100 dinara izuzetno rijedak.

Iako je ukupni iznos novčanica štampanih kod štamparije Thomas de la Rue skoro isti kao i iznos novčanica štampanih u Celju i kreće se oko 17 milijardi dinara do sada je do numizmatičke javnosti doprlo ukupno samo sedam različitih novčanica iz sve tri serije, te pretpostavka da su sva četiri apoena rađena za sve tri serije ima jako čvrsto uporište. Mislim da u budućnosti možemo očekivati i ostale, nedostajuće, apoene u sve tri serije. Informacije o ovim novčanicama je danas nemoguće dobiti, obzirom da NBBiH više zvanično ne postoji, a rukovodstvo štamparije nije spremno davati nikakve izjave bez odobrenja naručioca. Također nema informacija kako je riješeno pitanje ostatka duga NBBiH prema proizvođaču novčanica.
Poslije završetka rata, 1996. ili početkom 1997. godine, su predstavnici firme Thomas de la Rue došli u Sarajevo da sa rukovodstvom Narodne banke Bosne i Hercegovine dogovore preuzimanje odštampanih količina ovih novčanica, preostalog papira i štamparskih boja. Narodna banka je odbila da to preuzme, pa je sve ostalo kod proizvođača, osim nešto primjeraka novčanica sve tri serije koje su kao uzorke uzeli neki službenici NBBiH.

Izvori:

1. nepotpisano, Čudna samoinicijativa viceguvernera, Mujo kuje novac u Londonu, Oslobođenje, Sarajevo, 12.V.1993
2. nepotpisano, Narodna banka R BiH, Samovolja viceguvernera, Oslobođenje, Sarajevo, 13.V.1993
3. H. Arifagić, Tragom izrade specijalnog BH. novca u Londonu, Od dukata boli glava, Oslobođenje, Sarajevo, 18.V.1993
4. R. Živković, Na pomolu još jedna novčana afera, Dva novca, a sredstava nigdje, Oslobođenje, Sarajevo, 27.II.1993