Paški “Tjesnac sa željeznim dnom” – 3.dio propast razarača Aldenham

Eskortni razarač HMS ALDENHAM bio je posljednji britanski razarač izgubljen u Drugom svjetskom ratu, a potonuo je kod Paga kad je naišao na minu. Nažalost nije bio posljednji brod kojeg je na Jadranu potopila morska mina, jer su ta podmukla oružja i poslije 1945. nastavila odnositi žrtve.

Britanski razarač ALDENHAM pripadao je klasi “Hunt”, projektiranoj 1938. i građenoj u velikom broju (ukupno 86 jedinica) tijekom Drugog svjetskog rata, te namijenjenoj pratnji konvoja. Tijekom projektiranja potkrala se iz nepoznatih razloga pogreška u proračunima, tako su brodovi prve serije (“Hunt I”) imali previsoko težište, te nisu dobili predviđeno naoružanje (šest topova kalibra 102 mm i torpedne cijevi), nego samo dva dvocijevna topa kalibra 102 mm i lako protuavionsko naoružanje. Slijedile su poboljšane serije sa širim trupom, “Hunt II”, “Hunt III” i “Hunt IV”, a razarač ALDENHAM (s flotnim brojem L 22) pripadao je skupini “Hunt III”. Građen je u brodogradilištu Cammel Laird u Birkenheadu kao gradnja J 3766, imao standardnu istisninu 1015 tona, punu istisninu 1490 do 1545 t, duljinu preko svega 85,34 m, širinu 9,45 m i najveći gaz 3 m. Dvije parne turbine Parsons ukupne snage 19.000 KS (13.970 kW) omogućavale su brzinu do 27 čv. Na probnoj plovidbi postignuto je 28,3 čv, ali najveća brzina u ratnim uvjetima nije prelazila 27 čv. Brod je bio naoružan s dva dvocijevna univerzalna (protubrodska i protuavionska) topa kalibra 102 mm, s četiri protuavionska topa kalibra 40 mm, tri topa Oerlikon kalibra 20 mm, dvije torpedne cijevi kalibra 533 mm, te s četiri protupodmornička bacača i dva klizača za ukupno 70 do 100 dubinskih bombi.

Gradnja razarača ALDENHAM trajala je 17 mjeseci; kobilica je položena 22. kolovoza 1940., porinut je 27. kolovoza 1941. i dovršen 5. veljače 1942. Imao je 170 članova posade, a poslije kratkog uvježbavanja u Scapa Flowu poslan je već 21. ožujka 1942. u pratnji konvoja WS 17 prema Rtu Dobre nade. Zajedno s razaračima GROVE, LEAMINGTON i VOLUNTEER potopio je 27. ožujka na Sjevernom Atlantiku njemačku podmornicu U 578.

Oplovio je Afriku s razaračem HMS GROVE i stigao kroz Sueski kanal na Sredozemlje, gdje je u sastavu 5. flotile razarača djelovao iz Aleksandrije i s Malte, te pratio desantne brodove kod iskrcavanja na Siciliju u srpnju 1943. Na Egejskom moru sudjelovao je u neuspješnim operacijama britanske mornarice u Dodekanezu i lakše je oštećen u zračnim napadima.

Poslije popravka u Aleksandriji brod je sudjelovao u iskrcavanju kod Anzia i pratio konvoje između Orana i Napulja, a sredinom svibnja 1944. nalazio se u Tarantu. Početkom lipnja poslan je s drugim savezničkim jedinicama u Bari, odakle je pratio konvoje na Jadranu. Štitio je desantne brodove kod iskrcavanja u južnoj Francuskoj u ljeto 1944., a zatim se vratio na Jadran, gdje su se Nijemci povlačili prema sjeveru, a partizani oslobađali obalu i otoke, ponekad uz pomoć britanskih ratnih brodova.

Flotila razarača Kraljevske mornarice (Royal Navy) na Jadranu uključivala je HMS ALDENHAM, ATHERSTONE, AVON VALE, LAMERTON, LAUDERDALE, WHEATLAND, WILTON, BROCKLESBY i QUANTOCK. Potkraj studenog 1944. ALDENHAM (kao vođa flotile, pod zapovjedništvom kapetana fregate J. G. Farranta) je presreo i zaplijenio njemački bolnički brod BONN (bivši jugoslavenski parobrod ŠUMADIJA), a zatim je 9. prosinca s blizancem ATHERSTONE gađao njemačke postrojbe na Rabu. Još jedna slična operacija slijedila je 14. prosinca, kad su britanski razarači trebali neizravno gađati ciljeve na istočnoj obali Paga i na obali kod Karlobaga. Krenuli su iz svog privremenog uporišta na otoku Istu prema sjeverozapadu, prošli između Oliba i Planika, obišli Škrdu sa sjeverne strane i usidrili se uz zapadnu obalu Paga. Iskrcani britanski topnički motritelji (koje su na njihovom položaju štitili partizani) nadzirali su i vodili paljbu s brda Sv. Vid, a brodovi su gađali preko otoka protivničku bitnicu u Karlobagu i objekte u gradu Pagu. Od 9 do 11,20 sati svaki razarač je ispalio po 500 granata kalibra 102 mm na bunkere i vojarne u Pagu, grad je gađan i između 14,00 i 15,00 sati, a sam ALDENHAM je oko 13,00 i ponovno oko 15,00 sati sam gađao bitnicu kod Karlobaga, ispalivši još 200 granata.

Razarači su u 15,00 sati podigli sidra i krenuli istim putem i brzinom 20 čvorova natrag u svoju bazu na Istu. HMS ALDENHAM je plovio na čelu, a ATHERSTONE ga je slijedio. Pola sata kasnije, sjeverozapadno od Planika, razarači su okrenuli u smjer 170o, kako bi prošli između Planika i Oliba. ALDENHAM je sjeverno od Škrde tijekom okreta naletio na minu, koje je eksplodirala ispod kotlovnice. Brod se slomio na dva dijela, pramac je relativno brzo potonuo, a krma malo poslije. Kao mjesto potonuća navodi se 44o30′ N i 14o50′ E, a vrijeme potonuća 15,29 sati. Snažan vjetar i hladno more bili su sudbonosni za dio brodolomaca, od kojih su neki bačeni u more snagom eksplozije. Razarač ATHERSTONE je spustio u more jednu od svoje dvije brodice, bačene su i splavi za spašavanje, a spašavanju su se pridružile i britanske motorne barkase ML 238 i HDML 1162. Ipak je spašeno samo 58 mornara i pet časnika, među kojima i zapovjednik, kapetan fregate Farrant, a poginulo je 126 članova posade, od čega pet časnika. Među poginulima je bio i jedan partizan ranjen na Pagu, ukrcan na brod kako bi prije stigao do bolnice, te partizanski mornarički časnik za vezu, pukovnik Ivan Preradović, kapetan bojnog broda (umirovljen kao kontraadmiral) bivše Kraljevske jugoslavenske mornarice, pranećak pjesnika Petra Preradovića i bratić austrijske pjesnikinje Paule Preradović, autorice austrijske himne.

Nekoliko preživjelih članova posade posjetilo je poslije 40 godina mjesto potonuća i 14. prosinca 1984. položilo vijence u znak sjećanja na poginule mornare. Tijekom 1998. talijanski ronioci udruge “DIR Italia” tražili su olupinu ALDENHAMA, ali su tek 1999. otkrili pramčani dio broda, jednu nautičku milju daleko od Škrde. Dugačak je oko tridesetak metara, nalazi se na dubini 86 metara i leži na lijevom boku, ali je vidljivost slaba zbog kočara, koji svake noći dižu oblake mulja pri ribolovu u Kvarneriću. Ipak se može raspoznati cijev desnog topa kalibra 102 mm na pramčanom dvocijevnom postolju. Krma je zahvaljujući sjećanjima jednog ribara iz Novalje otkrivena 2000. godine. Leži bliže Škrdi, oko 700 metara daleko od pramčanog dijela, jer su brodske turbine još radile i pokretale propelere dok je brod tonuo. Prednji dio krmene polovice zabio se u mulj na dubini 82 metra, okrenut kobilicom prema gore, dok su vijci i kormilo na 67 metara dubine. Olupina je proglašena britanskim ratnim grobom, nekontrolirano ronjenje nije dozvoljeno i s nje se ne smiju skidati “suveniri”.

Zaključak

Opis podmorskih nalaza, koji su otkriveni zahvaljujući želji za otkrivanjem brodova izgubljenih na relativno poznatim položajima, te poznavanju povijesti rata na jadranskoj bojišnici, kao i uspoređivanjem tih podataka s izjavama svjedoka na “terenu”, omogućio je dalje traženje i uspoređivanje izgleda olupina s navodima u ratnim dnevnicima i stručnoj njemačkoj, engleskoj, talijanskoj i hrvatskoj literaturi. U potrazi za skupinom brodova potopljenih u Drugom svjetskom ratu nađeni su i neki povijesno značajni brodovi iz Prvog svjetskog rata, što je zaokružilo nalazište u Kvarneriću i potcrtalo njegovu važnost kao pomorskog puta i komunikacije u ratno doba. Suradnju stranih i domaćih istraživača, ronilaca i povjesničara treba nastaviti, posebice otkako postoje tehničke mogućnosti ronjenja i otkrivanja dijelova naše povijesti, koju je more do nedavno uspješno skrivalo.

Autor:  dr. Zvonimir Frievogel

IZVOR: RonitiSeMora