Paški “Tjesnac sa željeznim dnom” – 5. dio Wikinger

Sumrak Vikinga – uništenje jedne njemačke postrojbe u studenom 1944.

Gubitak jedne njemačke torpiljarke i dvije korvete u noći s 1. na 2. studenog 1944. bila je jedna od najvećih katastrofa njemačke ratne mornarice na Jadranu tijekom Drugog svjetskog rata.

Njemačko povlačenje iz Zadra i Šibenika u Rijeku, koje je dobilo kodni naziv “Wikinger”, odvijalo se u dvije etape. Brodove s vojnicima i tvarivom trebale su štititi torpiljarke njemačke 11. Divizije za osiguranje (11. Sicherungsdivision), ali su u jesen 1944. operativno spremne bile samo stara torpiljarka TA 20 i lovci podmornica (U-Bootjäger) Uj 202 i 208 iz sastava 2. prateće flotile (2. Geleitflottille), kojima je pridružen i brzi minolovac R 187. U potpori je trebala sudjelovati i torpiljarka TA 21 (bivši razarač Insidioso), ali je morala ostati u luci zbog loše kakvoće goriva. Iz Trsta su u Rijeku prebačene i novije torpiljarke TA 40 (ex-Pugnale) i TA 45 (ex-Spica) iz sastava 1. prateće flotile, zajedno s minopolagačem Kiebitz (ex-Ramb III), ali su sva tri broda prekasno stigla i nisu mogla sudjelovati u poduhvatu “Wikinger II”.

Prve tri spomenute jedinice, TA 20, Uj 202 i Uj 208, napadale su u nekoliko navrata partizanska uporišta na otocima, a posebice su dvije korvete bile “trn u oku” partizanima i Saveznicima. Tako je britanska strana istodobno s njemačkom pripremala vlastitu operaciju pod nazivom “Exterminate”, čiji je glavni cilj bilo uništenje korveta, sporijih, ali jače naoružanih od savezničkih torpednih čamaca i motornih torpiljarki, te od svih partizanskih brodova. Britanci su na Jadranu raspolagali jednom flotilom eskortnih razarača klase “HUNT”, čija su dva broda, HMS AVON VALE (pod zapovjedništvom poručnika H. A. Corbetta) i WHEATLAND (poručnik Ivan Hall), određena za napad na njemačku postrojbu. Potporu su im trebali pružati motorne torpiljarke (Motor torpedo boats) MTB 295, MTB 287 i MTB 374, zajedno s motornom barkasom (Motor launch) ML 494 i s tri veće jedinice tipa “Fairmile-D” (poznate i pod nadimkom “Dog-Boats”), od čega dvije u konfiguraciji motornih torpiljarki, MTB 633 i MTB 638, dok je treća, MGB 642, bila naoružana kao motorna topovnjača (Motor gunboat).

Torpiljarka TA 20 (oznaka TA značila je “Torpedoboot, Ausland” = torpiljarka stranog porijekla) bila je bivši talijanski razarač AUDACE, građen u britanskom brodogradilištu Yarrow za japansku carsku mornaricu kao KAWAKAZE, ali je još tijekom gradnje prodan Italiji i nazvan INTREPIDO, a poslije AUDACE. Kobilica je položena 1. listopada 1913., porinut je 27. rujna 1916., a dovršen 1. ožujka 1917. U međuratnom razdoblju reklasificiran je u torpiljarku, a Nijemci su ga 12. rujna 1943. zaplijenili u Veneciji i pojačali mu protuzrakoplovno naoružanje. Imao je standardnu istisninu 780 tona, punu istisninu 1364 t, duljinu preko svega 87,6 m, širinu 8,4 m i gaz 2,5 m, a dvije parne turbine snage 22.000 KS (16.176,5 kW) omogućavale su brzinu do 29 čv. U njemačkim rukama bio je naoružan s dva topa kalibra 102 mm, dva kalibra 37 mm i deset kalibra 20 mm, s tri strojnice kalibra 15 mm i dva protuavionska raketna bacača kalibra 86 mm. Posadu je činilo 113 ljudi, a zapovjednik je u jesen 1944. bio pričuvni natporučnik bojnog broda (Oberleutnant zur See der Reserve) Heinz Guhrke.

Lovci podmornica UJ 202 i UJ 208 bile su bivše talijanske korvete MELPOMENE i SPINGARDA, zaplijenjene tijekom gradnje i stavljene u njemačku službu. Pripadale su klasi GABBIANO, od koje je u sedam brodogradilišta naručeno čak 60 jedinica. Do talijanske kapitulacije u rujnu 1943. dovršeno ih je 29, ali je nekoliko i izgubljeno. Većina ih je uspjela prebjeći Saveznicima, ali su neke pale u njemačke ruke, a druge su zaplijenjene u brodogradilištima i dovršavane za Nijemce. Standardna istisnina korveta MELPOMENE i SPINGARDA iznosila je 658 tona, puna 723 t, bile su dugačke 64,4 m i široke 8,71 m, a gaz je iznosio 2,53 m. Korvete su imale dieselske motore ukupne snage 3500 KS (2573,5 kW) i pomoćne elektromotore za bešumnu plovidbu kod lova na podmornice, te najveću brzinu do 18 čv. Bile su naoružane jednim pramčanim topom kalibra 100 mm i sa sedam topova kalibra 20 mm (tri jednocijevna na pramcu i dva dvocijevna na nadgrađu iza dimnjaka), te bacačima i klizačima dubinskih bombi. Lako protuavionsko naoružanje pojačano je u njemačkim rukama na tri topa kalibra 37 mm, jedan do dva četverocijevna topa kalibra 20 mm, te pet jednocijevnih topova istog kalibra. UJ 202 (ex-MELPOMENE) građena je u brodogradilištu CRDA u Monfalconeu, kobilica je postavljena na navoz 25. ožujka 1943., porinuće je slijedilo 29. kolovoza 1943., a ušla u njemačku službu 24. travnja 1944. Njen “blizanac” UJ 208 (ex-SPINGARDA) građen je u brodogradilištu Breda kod Venecije, kobilica je položena 14. ožujka 1942., porinut je 22. svibnja 1943. i ušao u njemačku službu 6. svibnja 1944. Posadu svake korvete činilo je oko 110 ljudi, korvetom Uj 202 zapovijedao je pričuvni natporučnik bojnog broda Heinz Trautwein, a korvetom Uj 208 pričuvni natporučnik bojnog broda Klaus Wenke.

Njihovi protivnici, britanski eskortni (prateći) razarači AVON VALE i WHEATLAND pripadali su tipu “HUNT-II” i bili naoružani s po šest topova kalibra 102 mm, jednim četverocijevnim topom kalibra 40 mm i s dva topa kalibra 20 mm, te je svaki od njih imao snažnije glavno naoružanje od cijele njemačke skupine. Ujedno su bili opremljeni radarima i postizali najveću brzinu 25 do 27 čv, dok je stari AUDACE u to doba već sigurno izgubio dio svoje predratne brzine.

Njemački Zapovjednik Sjeverne Dalmacije (Seekommandant Nord-Dalmatien), kapetan bojnog broda (Kapitän zur See) Weygold, nepotrebno se umiješao u organizaciju povlačenja trupa. Tako je Zadar prebrzo napušten već 31. listopada, a operacija planirana za 2. studenog pomaknuta je za jedan dan unaprijed. Tako je konvoj “Wikinger II” isplovio 1. studenog u 17 sati iz Šibenika. Skupinu “A” činila su četiri desantna tenkonosca (Marinefahrprähme), MFP 522, 554, 484 i 354, a skupinu “B” 13 desantno-jurišnih brodica (Pionier-Landungsboote/Pi-Labo) i dvije velike jurišne brodice (Grosse Sturmboote/StuBo). Konvoj su na prvoj dionici puta prema Rijeci trebale pratiti četiri motorne torpiljarke (Schnellboote) iz sastava 2. skupine 3. flotile motornih torpiljarki (2. Gruppe/3. S-Bootflottille), a zatim ih preuzeti brodovi 2. prateće flotile iz Rijeke. Ipak su od samo tri raspoložive motorne torpiljarke u zračnom napadu na Šibenik 27. listopada 1944. saveznički avioni potopili S 158, dok je S 156 oštećen. Tako je za pratnju konvoja preostala samo motorna torpiljarka (Schnellboot) S 154.

Kako je spomenuto, dvije su parne torpiljarke 2. prateće flotile u Rijeci imale problema s onečišćenim gorivom za loženje kotlova, zbog čega je TA 21 morala ostati u luci, a samo je TA 210 mogla isploviti, ali sa zakašnjenjem. Tako je koordinacija bila ugrožena i četiri broda su odvojeno krenula iz Rijeke prema jugu, kako bi dočekale šibenski konvoj: dvije korvete u 16,00 sati, minolovac R 187 je slijedio u 16,30, a torpiljarka TA 20 tek u 19,00 sati. Na njoj se osim brodskog zapovjednika nalazio i zapovjednik 2. flotile, pričuvni kapetan korvete (Korvettenkapitän der Reserve) Friedrich-Wilhelm Thorwest.

Britanske motorne torpiljarke krstarile su kao predstraža sjeverno od Raba, nadzirući moguće smjerove prolaska njemačkih brodova, te su oko 19,50 sati primijetili dva protivnička “razarača” u plovidbi prema jugu. Bila je riječ o njemačkim korvetama, koje su u 20,15 sati na svojim detektorima primijetile radarske signale na lijevom boku. Nijemci su vjerovali kako se radi o protivničkim motornim torpiljarkama ili topovnjačama, te je dana uzbuna i Uj 202 je ispalila dvije svjetleće granate. Ipak je već bilo prekasno, jer su korvete oko 20,20 sati, kad su nalazile zapadno od Paga u visini mjesta Lun, napali britanski razarači. Na samom početku sukoba na Uj 202 izbačeni su iz stroja izravnim pogotcima top kalibra 100 mm, pramčani četverocijevni top kalibra 20 mm i krmeni top kalibra 37 mm. Pogođen je i zapovjedni most, te uništena bežična veza. Brod je okrenuo u lijevo i do posljednjeg trenutka pokušavao gađati protivnike preostalim topovima, sve dok nije potonuo preko krme oko 21,00 sat.

Uj 208 je također pogođena protivničkim granatama, koje su uništile veći dio brodske bitnice, uključujući pramčani top kalibra 100 mm i četvorocijevni top kalibra 20 mm. Vatru koja je izbila na krmi posada je još stigla ugasiti, ali je drugi požar u visini dimnjaka prekinuo vezu između pramca i krme korvete. Uskoro su i drugi topovi prestali gađati, a bivša SPINGARDA se prevrnula preko lijevog boka i potonula.

Posada minolovca R 187 je promatrala kako korvete naglo otvaraju paljbu na njima nevidljivog protivnika, a već je oko 20,30 sati primjećeno kako jedan brod gori i tone. Vjerojatno je bila riječ o Uj 208, iako se na R 187 nije točno znalo o kojem i čijem se brodu radi.

Britanski razarači su za samo deset minuta brzom paljbom uništili obje korvete, te zatim počeli spašavati preživjele. Spašavanje je prekinuto kad se oko 22,30 sati na radarskim zaslonima pojavio i bivši AUDACE, na koji je također otvorena točna paljba. Već je prvi plotun pogodio zapovjedni most, gdje su poginuli svi njemački časnici. Brod je u kratkom razdoblju teško oštećen i ubrzo potonuo.

Brzi minolovac R 187 nije prekidao radio-šutnju, nego je skrenuo prema istoku, obišao bojišnicu u velikom luku, sreo konvoj iz Šibenika oko 23,45 sati i u skladu s planom pratio ga prema sjeveru. Desantno-jurišne brodice poslane su u Kraljevicu (dvije su se zbog lošeg vremena sklonile u Senj), a ostatak konvoja stigao je u Rijeku tijekom 2. studenog.

Dvije korvete i torpiljarka nisu ni stigle javiti da ih je napao nadmoćni protivnik. Njemački brodovi i avioni, koji su poslani tražiti nestale brodove (TA 40, TA 45, motorne torpiljarke S 33 i S 154), otkrili su mrlje nafte na moru šest nautičkih milja južno od Trstenika. S otoka je 3. studenog spašeno samo 17 članova posade TA 20, od čega sedam teško ranjenih, a nađena su i tijela dvojice poginulih. Za preživjele i ranjene brinuli su se svjetioničari, koji su ih u međuvremenu pronašli.

Razarač WHEATLAND uspio je prije prekida spašavanja izvući iz mora samo tri časnika i 68 mornara, pretežito s Uj 202. Britanci su sa sva tri broda spasili 90 ljudi, a Nijemci osim spomenutih s Trstenika još jednog člana posade Uj 202 i trojicu s Uj 208. Sva četiri poginula njemačka zapovjednika posmrtno su odlikovana Viteškim križem (Ritterkreuz), a kapetan korvete Thorwest promaknut je u pričuvnog kapetana fregate. Preživjeli mornari bili su uvjereni kako su se sukobili s britanskim (flotnim) razaračima “s dva dimnjaka”, premda su brodovi klase “Hunt” imali samo jedan dimnjak, ali su možda “bačvasta” zaštita radarske antene pred glavnim jarbolom ili uređaj za vođenje topovske paljbe iznad zapovjednog mosta nalikovali drugom dimnjaku.

Olupine tri njemačka, odnosno bivša talijanska broda leže u dubokom kanalu zapadno od Paga i južno od Trstenika, a britanski izvori spominju kao mjesto bitke i potonuća brodova položaj 44o36′ N i 14o32′ E. Talijanski ronioci počeli su ih tražiti tijekom 1998., a 1999. su uspjeli odrediti položaj bivšeg AUDACEA. Brod leži u području slabe vidljivosti, gdje 25 kočara svake noći diže velike količine mulja s morskog dna, koji se nikad ne sliježe, da brodski trup bude dovoljno vidljiv.

Dvije korvete otkrivene su 2000., a njihov položaj potvrđuje izjave svjedoka da su se sva tri broda tijekom bitke povlačila prema Rabu. Roniocima nije bilo moguće točno ustanoviti koji od dva trupa predstavlja koju korvetu, stoga su prvotno nazvane “sjeverna” i “južna korveta”.

“Sjeverna korveta” leži na ravnoj kobilici u smjeru plovidbe prema Rabu, a krma joj je djelomice uništena, protivničkim granatama ili eksplozijom vlastitih dubinskih bombi. Pramac se podiže oko tri metra iznad morskog dna, a pramčani top kalibra 100 mm okrenut je prema desnom boku. Nadgrađe od aluminijske legure je djelomice uništeno, vjerojatno djelovanjem poteznih mreža, čiji se dijelovi vide i na ostacima nadgrađa. Iza dobro sačuvanog dimnjaka nalaze se protuavionski topovi, među kojima i četverocijevni njemački “flak” kalibra 20 mm. Opis stanja olupine i usporedba s njemačkim ratnim dnevnicima navodi na zaključak da se radi o Uj 202 (ex-MELPOMENE).

“Južna korveta” naprotiv leži prevrnuta na desni bok i skoro je potpuno prekrivena muljem. Na krmi su dobro vidljive brojne dubinske bombe u tipičnom krmenom protupodmorničkom klizaču tipa “Gatteschi”. Stoga je skoro potpuno sigurno – ponovno na temelju ratnih dnevnika i izvještaja o sukobu – da je riječ o korveti UJ 208 (ex-SPINGARDA), na kojoj je klizač ostao do kraja njene službe. Nova zaranjanja mogla bi potvrditi te pretpostavke, kako bi se konačno pozitivno identificirala obadva broda.

Autor: dr. Zvonimir Freivogel

IZVOR: RonitiSeMora