O prvim razglednicama

Miroslav Prusac

Poglavlje iz knjige “Moj Zagreb,tak imam te rad” izdane 1999.godine

Prva dopisnica (poštanska vrijednosnica sa štampanom markom,otvorenim,svima dostupnim sadržajem i nižom poštarinom od one za pisma) puštena je u promet 1.listopada 1869.godine u tadašnjoj Austro-Ugarskoj.Samo nekoliko mjeseci kasnije pojavila se i prva razglednica.Tko,gdje i kada ju je poslao,danas je teško pouzdano ustanoviti. Nijemci to pripisuju Augustu Schwartzu iz Oldenburga a Francuzi , Leonardu Besnardeau iz Sille le Guillaumea.Sve se svodi na razliku od nekoliko tjedana,a radi se o ljetu 1870. i vremenu francusko-pruskog rata.
Od godine 1873. razglednica se polako širi na Austriju i Švicarsku.Te prve razglednice bile su neugledne i crtež na njima obuhvaćao je najviše trećinu strane.Prvo vrijeme razglednica, tkz.rana epoha, trajalo je do 1896.godine .Razglednice nisu bile brojne,a one prije 1891.i onda i danas vrlo su rijetke.

Razvitak tiskarskih tehnika,dopadljiva slika,kratka poruka a sa druge strane počeci masovnijih turističkih putovanja doprinjeli su naglom širenju razglednica. Od 1897.godine broj razglednica u prometu naglo se povećava .Kao modna novost razglednice su se i skupljale.U mnogim građanskim kućama toga vremena postojali su albumi koji su na svojim kartonskim stranicama imali usjeke u koje su se umetali vrhovi razglednica.Postojala su udruženja skupljača,čiji su članovi slali jedni drugima razglednice,te se pretpostavlja da je trećina poslanih razglednica iz godina na prijelazu stoljeća u stvari bila korespodencija među skupljačima.Proizvođači su osjetili mogućnost zarade pa su se svojski trudili da proizvedu što privlačnije,duhovitije i neobičnije razglednice.Postoji podatak da je u Francuskoj 1910. proizvedeno 123 milijuna razglednica u čijoj je proizvodnji sudjelovalo 33000 radnika.
Popularnost razglednica bila je takva da su i najmanja mjesta imala razglednicu.
Na stranicama ove knjige susrećemo razglednice Jakuševca,Stupnika,Stenjevca, Vrapča, Šestina i drugih danas gradskih područja koja su prije stotinjak godina bila mala seoska naselja ali su imali i svoje razglednice.
Ovakva “kartomanija” dostigla je svoj vrhunac u Njemačkoj 1900., u Velikoj Britaniji 1905. i u SAD 1908. da bi na izmaku prvog svjetskog rata polako posustala.Uzrok tome je pojava novih, jeftinijih ali i manje atraktivnih načina tiska.Razglednice u pravilu počinju reproducirati fotografije a masovnije prodiru i nove metode komuniciranja (telefon).Broj poslanih razglednica u svijetu se čak i smanjuje u odnosu na početak stoljeća.Iako je tijekom narednih desetljeća broj izdanih razglednica ponovo oborio nove rekorde(zbog porasta ukupnog broja stanovništva),iako su se pojavile potpuno vjerne kolor fotografije ponekad vrlo privlačno dizajnirane,ipak moramo zaključiti da je zlatno doba razglednica (period 1897. do 1918.) zauvijek iza nas.

Na razglednicama sa kraja prošlog stoljeća često je strana sa slikom ispisana ili pošarana.Nije to rezultat nikakvog hira ili tadašnje mode nego uredbe Svjetskog poštanskog saveza (UPU),koji je propisao da stranica sa adresom ne smije sadržavati nikakve druge poruke osim adrese primatelja.Sve zemlje su se toga pridržavale,ali tijekom 1904.počinje se u tadašnjoj Austro-Ugarskoj prostor na stranici za adresu dijeliti i na prostor za pisanje poruke.U početku bila je to trećina a kasnije polovina stranice.Tu podjelu od 1905. uvodi i Njemačka da bi to konačno potvrdio kongres UPU 1906. i od tada imamo na razglednicama raspored kakav poznajemo i danas.

Gotovo istodobno kao u drugim gradovima Europe razglednice se pojavljuju i u Zagrebu.
Kada se pojavila prva zagrebačka razglednica nije moguće ustanoviti ,dok bi to znatno lakše bilo za najstariju sačuvanu zagrebačku razglednicu.Poznata je razglednica iz 1893. godine a vjerojatno postoji i starija.Treba napomenuti da Opatija ima razglednicu iz 1890. godine pa bi možda u tim vremenskim okvirima trebalo tražiti i prvu zagrebačku razglednicu.

O prvim razglednicama treba napomenuti da tadašnji način tiska (početkom devedesetih godina prošlog stoljeća)nije omogućavao da se fotografije kvalitetno reproduciraju ,nego su prema fotografijama rađeni crteži,te su se onda oni reproducirali .Zbog toga su i prve razglednice u stvari bile crteži rađeni po fotografijama,naknadno obojeni i štampani najčešće tehnikom litografije.Da bi se razglednice što bolje plasirale proizvođači su se trudili da ih na različite načine ukrase.Najveću popularnost dostižu razglednice sa nekoliko motiva,koji su međusobno povezani sa raznim ukrasima,cvijetićima,trakama i gotovo uvijek su sadržavali natpis “Pozdrav iz….” sa imenom dotičnog mjesta.U našim krajevima često su ti natpisi bili dvojezični ili čak trojezični (još na njemačkom,talijanskom i rijeđe mađarskom).Za takav tip razglednice uvriježen je naziv “Gruss” (pozdrav) ,a upotrebljavaju se još i nazivi; vjenčići,medaljoni ili mozaik razglednice.
U ovom poglavlju objavljena je većina takvih zagrebačkih razglednica koja nam je bila dostupna.Vidljivo je da se na njima svježina boja očuvala i nakon stotinjak godina što je svakako i zasluga kvalitetnog načina tiska (kamenotisak tj. litografija).
U pripremi ove knjige pregledano je nekoliko tisuća različitih razglednica Zagreba do sredine četrdesetih godina ali broj ovih prvih razglednica ne prelazi više od 0,5%.Ako se uzme u obzir ukupna masa svih štampanih razglednica u tom periodu, postotak tih razglednica smanjuje se za još 3-4 puta, odnosno na količinu od 500 do 1000 starih razglednica Zagreba možemo očekivati da ćemo naći samo jednu takvu razglednicu.
Iz današnje perspektive te razglednice nekima mogu izgledati kičasto te mnogi radije preferiraju pravu fotografiju na razglednici koja koja ima snažniju dokumentarnu i povijesnu vrijednost,ipak ne možemo ostati indiferentni pred tim malim remek-dijelima tadašnjeg tiskarstva koji ni do danas nisu nadmašeni .Tijekom 1904.godine takav oblik razglednica polako nestaje sa tržišta i nikada se više ne pojavljuje.Uzrok tome treba tražiti u širenju novih ,načina tiska (knjigotisak sa heliogravurom i rasterom a kasnije i ofset) kojima te stare litografije nisu mogle konkurirati ni cijenom ni brzinom izrade.

Nakladnici zagrebačkih razglednica-litografija bili su: Franjo Xaver Hribar, Julius Hün, Robert Ferdinand Auer, knjižara Leopolda Hartmana, a tiskane su kod Louisa Glasera u Leipzigu, Kunst und Anstalt Rosenblatt u Frankfurtu / M.,H.Metz Kunst Verlags Anstalt u Tübingenu, Zavodu umjetnina Dragutin Schwidernoch u Beču i u tiskari Otmar Zieher u Münchenu.