Iz ateliera Celestina Medovića

Izvor: Iz almanaha hrvatskih katoličkih svećenika “Hrvatska duša” u Virju 1925.

Nedjeljko Subotić, župnik u Trpnju (na Pelješcu u Dalmaciji)

Danas je čedni dom Celestina Medovića, kao ostavljena mala umjetnička kula, bez prijašnjeg znaka umjetničkog života, pust i osamljen. Pregledavajući onomadne uske izbe i hodnike, kuda vise o zidovima skice, pejsaži i mrtve naravi dičnog pokojnika i ne videći više onu tako jednostavnu i malu pojavu i onaj neprestani podsmijeh umjetnika, koji bi me, pomolivši prije glavu preko prsobrana svoga sulara, da vidi ko ono dolje čegrta oko gvozdenih vrata na rešetke, dočekao s onim svojim običnim: “Dobro došli!” “Finalmente” da se vidimo! Bravo! — ćutio sam neku bolnu prazninu i cežnju za izgubljenim umjetnikom i prijateljem, kao da se oborio u prah jedan granitni stup našega Panteona.

Stupam kroz pritvorena vrata u atelier pokojnog Celestina. — Veliki i mali stalak bez platna, prazan. Boje razbacane, osušene. Palete još neostrugane i obješene o uši jednog stočića, a svežanj manjih i većih kicica poredan u vis u jednoj čaši kao da se mukom predaju sudbini vjernih veterana nakon duge i slavne službe. Jedna mrtvačka lubanja i vojnička kaciga, koju je umjetnik sam napravio od bakrene romijence, zure na glavi ormara u tu malu, prostu izbu sa jednim zapadnim prozorom, odakle dopire ne baš velika svijetlost. Nekoliko lončića za pranje oruđa i ostali pribor bez reda čuči kao “res nullius” nakon odlaska u vječnost dragog slikara po krajevima sobe, koja je imala čast da postane radionicom umjetnika nakon njegove secesije iz zagrebačkog svijeta.

Rupa nategnutih i nenategnutih platna i kartona tek započetih, skiciranih i dovršenih pejzaša, “alla prima” slika i crteža leži razbacana po podu, a neke oveće i bolje studije i slike vise o četiri zida naokolo izbe. Sve to djeluje kao otvorena rana na stranca, koji kao da gleda na tle bačeno oružje nemrtva i slavna ratnika. Sve te mrtve stvari, na kojima je “fratello Celestino” kao drugi fra Angelik ostavio žive crte svoje duše, govore nijemo ali razumljivo: što hoćete više od nas! Spavajmo! . . .

Jedan Propeti Krist na platnu skiciran, na sjevernom zidu izbe, u mračnom štimungu, nešto alla Velasquez, ali sa očajnom tragikom križa, sa glavom obješenom na koštunjavim prsima i sakrivenom u razbacenoj precrnoj kosi, naročito povećava taj nostalgični ugođaj jednog mrtvog umjetničkog ateljera. Onaj razapeti Krist kao da mi još razapinje dušu tugom i slomljenom nadom u podizanje naše Umjetnosti, kojoj on, fra Celestin, bješe najdraži, najsmjerniji paž. “Što hoćeš više od mene? Eto vidiš, sinko, da sam mrtav za tebe!” ne čuješ li glas sa one slike Nazarećanina, još nedovršene, na koju jedan sinovac našeg najslavnijeg slikara umetnu na kraju nedopuštenu imitaciju stričeva imena?…

Meduto “Bimbo” sa mladim živim obrazom pokojnog “dunda” pokazuje naokolo prstom razne stvari i priča meni i mome pratiocu Stijepu, kako ce doći Frano iz mog Trpnja, bojadisati svu kuću, te kako će oni sve to lijepo poredati, izložiti u stanu, da bude sve u redu. Pripovijeda, kako je stric ovu vilu sa umjetničkim blagom ostavio njemu, nećaku i njegovom braci, a da je njihova namjera sačuvati rad svoga strica u istom ateljeru i pozvati diljem domovine sve vlasnike koje slike Celestinove, da se oglase i jave što posjeduju od umjetnika. Tako bi se postigao točan pregled i popis slika Celestina Medovića, koji je mnogo toga stvorio. Meni se čini naprotiv potrebito, da sama naša narodna vlada otkupi en bloc sve slike Medovićeve iz njegova posmrtnog ateljera i predade jugosl. galeriji slika, da bude ostavština Celestinova svojinom cijelog naroda. Tako bi slike Medovićeve došle na svoje pravo mjesto iz skrovišta tog malog pelješkog sela. Red bi bio, da se na grobu vrlog umjetnika podigne jedan mramorni spomenik sa poprsjem slikara, što bi privlačilo na njegov grob svakog putnika i ljubitelja umjetnosti. Sinovac Bimbo bješe toliko ljubazan, da me je upozorio na sve, što je u kuci bilo i poticalo od ruke umjetnika. Uzimam bilježnicu, da sastavim- popis umjetničkih djela iz posmrtnog ateliera C. Medovića.

1. Studija blondine sa raskošnom kosom, što se smotana na zatiljku prelijeva u žutim nijansama zlata. To je ona otmjena i gizdava zagrebačka Židovka, što je služila Medoviću kao kraljica u »krunisanju kralja Vladislava«. Red je spomenuti, da su braća ove dame, bogati bankiri, nukali umjetnika, ne obazirući se kao Židovi na to, što je on katolički svećenik da uzme njihovu sestru sa bogatim mirazom za ženu. »Treba nam za »renomee« Vaše slavno ime!« znali bi one dane kazati umjetniku. »Hvala Vam! Moja je žena — umjetnost!« — odgovori Celestin i ukaže bankarima paletu s bojama.

Jednako je odgovorio — tako mi pričaše za trpezom sam umjetnik — crnogorskom knezu Nikoli L., kad je slikao kneževu obitelj na Cetinju. Knez Nikola je pozvao na svoj dvor našeg umjetnika, da izradi nekoliko portreta za utanačenu cijenu. Umjetnik je imao neugodnosti na dvoru, a na koncu ne šcaše pozniji Kralj, da plati umjetniku cijelu dužnu svotu: »Šta će tebi, tolike pare!« — hinio je junački knez Crnogoraca svoju ljutost doista naljućenom umjetniku, koji nije htio popustiti preko pogodbe. »Nije ni Cermak bio tako skup — eno ti, pobratime, za te pare svih njegovih slika, što ih imam na konaku!« Medović je ostavio konak, a da se više ne vrati na Cetinje. Nikola je kašnje, da osladi prošlost, poslao umjetniku odličje Danilova reda, što je on nerado prihvatio.

2. Vezuv u plamenu. Mala slika, koju je umjetnik izradio “alla prima” u Napulju. Kasnije je izradio jednaku oveću sliku prodanu na jednoj monakovskoj izložbi.

3. Jedan tužni večernji ugođaj, što je Medović prozvao: “Tragovi kuge”. Razvaline jedne stare kuće iz okoliša sela Kune.

4. “Požar Vrucice”. Kad je g. 1917. gorjela šuma na Vrucici, te je požar zahvatio strašne dimenzije, tako da je oko ograničenja požara bilo uz pučanstvo zaposleno i vojništvo. Medović je iz Kune “alla prima” uhvatio ovaj veličanstveni prizor na platnu.

5. Autoportret iz mladih godina. Vrlo dobar. Slikar je često, u nestašici modela, upotrebio svoj portret na velikim svojim radnjama. Tako sv. Franjo u crkvi Male Braće u Dubrovniku kao i papinski legat u saboru kralja Tomislava uzeše obraz C. Medovića.

6. Portret nećakinje i nećaka, koji mi reče, da ima od svog strica krasan portret bolje izrađen no ovaj.

7. “Manastir Kune” sa istočne strane. Ovaj franjevački manastir dao je u više slika umjetniku krasnih prizora. Medović je sa simpatijom često obrađivao ovaj sujet, manastir Male Braće u Kuni, sa kojim ga vezahu najmilije uspomene. Celestin Medović, roden je u Kuni (sa krsnim imenom Mato), 17. studenoga 1857., od roditelja Nika Medovića, težaka, i Kate rođene Spaletta. Oko 1865.— 70. bio je u Kuni starješina manastira (gvardijan) O. Paulin Majcica, koji je kod naroda uživao glas sveca. Mali Mato, sa pečatom bijede i siromaštva, zureći strahom i počitanjem u mali stas i blago i ponizno (lice oca Paulina, komu u svečane dane dvoraše na Misi, posta brzo drag i mio ovom tihom fratru). O. Paulin se ražalio na ovog mršavog i bijedno obučenog dječaka. Ali se još više divio darovitosti maloga Mate. Jedno jutro zateče O. Paulin maloga Matu u kloštru kako na okrečenom bijelom zidu crta glavu jednog starca duge brade i jednu kozu. Mali umjetnik htjede pobjeći, postiđen što mrci one zidove, ali skromni gvardijan ga zaustavi milujući nestašnog crtaca: “Sinko, ne bježi! Pisat cu Provincijalu našemu, da budeš primljen u naš red, na nauke. Hajde kući i reci tvojima. Ti ceš biti sin svetoga Franoška i čestit covjek!”

Baš one godine dođoše na praznike u kunovski manastir dva mlada franjevačka đaka. One obrijane glave, bose noge, pas bijeli sa obješenom krunicom, sandale, duga mantija sa širokom kukuljicom, sve je to snažno djelovalo na mirnog i pobožnog dječaka, obradovana obećanjem oca Paulina dapače taj na oko umjetnički prizor fratarskih đaka više je potaknuo ono dijete nego sva nagovaranja staroga fra Rafaela laika, kroz četiri godine, da stupi u red sv. Franje. Kad je otac Paulin doznao po fra Rafaelu, da mali Mato uistinu želi biti fratar, i da su time zadovoljni njegovi roditelji, primi dječaka, koji je nastavio crtati po kloštru glave konja, ovaca, koza i ptica, u manastir, da uči latinski, talijanski i vjeronauk, da se spravi za franjevački licej u Dubrovniku. Kunovski samostan leži na osamljenom vrlo lijepom položaju, pet časa daleko od sela, sa krasnim vidikom na široko polje put zapada do Košarnog dola, a lijevo do ubavog sela Potonja, Pjavicine, Pantetica i Subriane.

Uz samostan je prostrana i vrlo lijepa crkva, zvana “Dilorita”, u stilu renesanse. Na dan Gospe od Loreta, 10, svibnja, i na dan sv. Ivana Krstitelja, hrli veliko mnoštvo pobožnog svijeta iz bliza i daleka na proštenje i sajam. Osam ogromnih stupova drži svod srednje lađe ove crkve. Ima pet mramornih oltara, ali glavni oltar je uspjela i krasna radnja braće Bertapelli iz Vrboske. Medoviću se vrlo sviđao na pobočnom oltaru kip sv. Antuna. Više puta ga je fotografirao. Poviše toga oltara je Gospina slika sa sv. Špiridiunom i sv. Nikolom sa strane. To je početna slika, koju naslika Medović iz početka, kao fratarski đak. Toliko je puta slikar, dolazeći posljednjih godišta u crkvu, okrenuo lice od te slike, sa željom da je maknu, ali slika će i naprijed svjedočiti što je onda mogao mali Mato. Na oltaru Sv. Ivana stoji Medovićeva slika “Krštenje Ivanovo”. Izradio ju je slikar g. 1917. i posvetio zadnjem revnom gvardijanu, koji je nosio ime pokojnog oca Paulina. Vazda kad dodem na Kunu, idem vidjeti “Krštenje Ivanovo!”.

Orijaški dubovi oko manastira, od kojih su najveći i najstariji pali žrtvom nemara nekih gvardijana na veliku žalost našeg umjetnika, podaju manastiru neku osobitu slikovitost. Dok je mali Mato prebivao u ovom manastiru, življahu tu još dva svećenika istoga reda, Otac Pacifik Radeljevic Dubrovčanin i prigodni pjesnik, vrlo pobožan i bogat klasičnom naobrazbom i O. Frano Ivanković, jako žilav i suhonjav, prozvan “Špicica”, Bio je pučki ecim i čuvaše u svojoj ćeliji svu silu umjetnih i pučkih ljekarija od raznih trava, što je on sam činio. Bio je čudak u vladanju, nastran poput fra Gjunipera, jednog od prvih drugova Asiškog Trubadura. Još veci čudak bješe brat laik fra Antun Kralj iz Konavala, malo sugranast i plah. Njega si mogao o svemu pitati samo ne o stvarima, jer bješe nahod konavoski. O njemu je Medović, koji bijaše u društvu i na trpezi vazda dobro raspoložen, razgovorljiv i do naivnosti veseo, zapamtio nekoliko smiješnih anekdota iz manastirskog života. Kako se je Medović upravo do suza slatko smijao, kad bi nešto pričao o čudnom fra Antunu Kralju!

Sjecam ga se: još je bio živ u Maloj braći u Gradu za vrijeme naših bogoslovnih studija. Crn kao Arap, osorna pogleda i pognute glave, debela glasa, spor i bestužan, neugladen do skrajnosti, kao kamen neotesan što ga je bacila mina u zrak. Nije volio nikakovu vanjsku čistoću, pas mu je bio redovito zamazan i crn, toliko da ga prozvaše udovcem, njega, koti ne mogaše nikakovu ženu na svijetu ni na oči. Ljubio je domaće životinje do ludila i s njima se vječno razgovarao, i u tomu najviše nasljedovaše svetoga Franju.

Kad je fra Antun bio prisiljen jednom, da predade samostansku kozu muzaru nekoj obitelji u selu na pašu: nakiti je vrpcom i cvijećem oko ovijenih rogova, pa goneći je užetom za sobom sa jednom zastavicom u lijevoj ruci predade na granici manastirskog posjeda svoju kozu čobanu u poklad, uz oprosne riječi jedva od ganuca izrečene: “Zbogom, sestro moja, imaj pomnju od života!” — te zagrli kozu jecajućiv od plača, što je ona draga živinica umakla njegovoj brizi. Što ćete da vam rečem! Fra Antun se je kao olovo teškim korakom vratio u manastir, ogledavajući se mutnim očima za udaljenom družicom, dok mu nije negdje iza brijega nestala iz vida. “Me-e-e-e!” čuo se posljednji “tremolo” glas vitoroge puštenice, dočim se dobri fra Antun dušio u plaču: “Sestro moja, sestro moja!…”

I dok je fra Antun prama manastirskoj braći bio sveder mrk i opor i tvrd, nevjerovatnom nježnošću je gojio i čuvao dva krmka u oboru za manastirom. Maloga Medovića, iza kako je svršio lekciju kod gvardijana, slao je uz medene riječi onamo ispod hrasta, da kupi želud za krmke, a on sam bi pristupio k njima i nakon napojnice češljao bi jednoga po jednoga za vrat, dok se ne bi jedan od njih, tako razdragan i onako utovljen, strovalio fra Antunu na noge, da bi ga teško zaboljele. A kad bi se onako, nogom malo nabadajuci, vratio u kuhinju, da sredi poslije, na upit: “fra Antune, što je nozi?” odgovaraše nehajno: “Nema zla! Onaj moj “galiot” stao mi je na nogu!”

Kad gledate onu sliku Medovićevu: Franjevacki samostan na Kuni, kao da osjećate i ljubav njegovu prama prošlim njegovim djetinskim danima u tom zatišju pobožnih redovnika. Medović je izradio više ovakovih slika u raznim pozicijama, ali mi se najviše sviđala slika ovog samostana sa istočne strane, što je darovao malo prije smrti svome liječniku i prijatelju Dru Lisičkom.

8. “Staro groblje na Kuni”. To je jedan od ljepših krajolika Medovićevih. Slikar je već prije izradio ovaj predmet, te je na hrvatskoj umjetničkoj izložbi u Osijeku ovu prekrasnu sliku kupio slavonski grof Norman za 1200 forinta. Ovo groblje, sada zapušteno, u neposrednoj je blizini Matice (župne crkve) u Kuni. Kolosalni čempresi sa svojom zagasitom, tmurnom bojom, kao stoljetni čuvari nekoć patarenskih mogila ili grobova pokrivaju taj sadašnji park osobitom sjetom koju je vještim koloritom umjetnik prenio na platno. Jedan orijaški hrast računa se da je star kao i sama crkva. U toj je crkvi matici Medović bio kršten, tu je dvorio Svetu Misu župniku Bazdanu, prije nego se je sklonio u samostan.

Evo sto piše sam Medović u svojim biografijskim uspomenama (u knjižici br. 1 što je kod mene): “Četiri godine neprestano služio sam Svetu Misu župniku Bazdanu (kasnije dubrovačkom kanoniku) i poslije službe Sv. Mise, budući da sam imao lijep rukopis, prepisivao bi mu spise što bi mu dolazili od Ordinarijata. On me je nazivao svojim “secretario secreto”, i osobito me je volio, a nagrada mi je za to bila što bi mi svake godine kupio jedan par cipela, i o Ivanju, Maloj Gospi i Miholjdanu prigodom derneka (sajma) darovao bi mi nekoliko šestica (seksera), da kupim po koju igračku. Mjesto u igracke ja bih novac potrošio za olovke, pera, crnilo i papir… Kad je one godine došao u pohode biskup Zubranic, zauzeo se je kod njega naš župnik, eda bi me primio u seminar. Presvijetli biskup je na to rado pristao i bio mi je stric Mato (slikar je rano oca izgubio a stric mu je nakon očeve smrti bio skrbnik, o. p.) u tu svrhu prozvan od župnika, da se u stvari sporazume. Stric, biće vidio, da uvjeti nijesu bili povoljni za njega, rekao je ove riječi: “neka on stoji doma!”. Tako je ta moja prva želja ostala zakopana. U toliko fra Rafael iz Brescie, kadgod bi mu se pružila prigoda, nastojao bi, da me skloni da stupim u franjevački red, predstavljajući mi u najljepšim bojama samostanski život, kako se tu može postati glasoviti itd.”

Naravno fra Rafael iz Brescie je kašnje uspio kod maloga Mata, kako sam već prije naveo. Spominjem, da Kuna, rodno mjesto našeg slikara, i sijelo općine, broji danas oko 800 žitelja, te se to ubavo selo prosulo u prostoru od kojih 10 km. Općina Kuna, sa 12 sela i kojih 2700 stanovnika, premda malena, razmjerno je najbogatija u Dalmaciji proizvodom vina. Na glasu je vino “Dingač”, kao prvo i najvrsnije pečeno vino u Dalmaciji. Ta dobra kapljica nije nikada falila na domaćoj svečanoj sofri, na kojoj bi se pokazao naš umjetnik. Na Ivanjdan u manastiru, na svoj imendan u svojoj vili, pa u raznim prigodama kod župnika i kod prijatelja u Potomju i Pjavicinu naš “dum Mato” bješe vazda izabran na svoje veliko zadovoljstvo stoloravnateljem. Znam, kako smo se svi dragovoljno pokoravali njegovim nalozima. Nakon pečene zaoblice kapljica “Dingač” stvarala je čudesa. Naš stoloravnatelj postajaše veseo kao dijete, vršeci nekim ponosom svoju ulogu. Morao je svak da ispuca po koju nazdravicu u znaku prijateljstva, rodoljublja, ljubavi i ljepote. Ne bi izostao naš umjetnik — koji bi ustao kao Dioniz, knez naših veselih vinograda.

Govoreći više rukama, kretnjom, očima, a katkada i suzama — nego biranim riječima — bješe slab govornik — htio bi da i u tim časovima dade dokaza svoje iskrenosti i svoje dobrote srca, što ga je htio svima prikazati na dlanu, a osobito svoju harnost. Kako je bio osjetljiv, sentimetalan, za svaki iskaz ljubavi i pažnje prama njemu ne bi umio smoći rijeci zahvalnosti. Sada ćete znati, kako je Medović ljubio onaj car boja u pleinairu naših vinograda, i zašto je gojio odrinu loze kao sjenicu na balkonu svoje vile, po običaju naših težačkih kuća na poluotoku Pelješcu. Nakon stola sa svojini prijateljima u svojoj vili, onako veseo i razgovorljiv, običavao je uzeti svoju tradicionalnu “lijericu”, kojoj je uza sav velegradski i bučni život ostao vjeran od djetinstva. Položio bi je na koljena i u veselom tempu gudio neke narodne poskočnice i napjeve, lupajući nogom o pod i klimatajući glavom. Bilo je zanimljivo gledati, kojim ponosom i kojom važnosti izvadaše taj veliki umjetnik svoj omiljeni koncert na poniznoj lijerici! Onaj “bravo” — što bi ga čuo od prijatelja nakon svoje muzikalne produkcije, bio je za njega povod većega i više pročućenog zadovoljstva nego nakon slavne kritike svojih Bacchanala.

9. Jedan “Bako u trsju”. Nije dovršen. Na svoj kretnji ovog gospodara pijanih vinograda odaje se raspojasanost i obilje života klasične ideologije. Lice Bachusa čini mi se inace odveć nestašno i djetinjsko.

10. “Pogled na more”. Omanja slika, ali vrlo lijepa.

11. “Vrijes”. Medović je bio majstor u slikanju vrijesa, tog divljeg rumenog cvijeća, što resi naše južnodalmatinske krajeve. Nema gotovo pejzaša iz naših krajeva, gdje on nije iznio taj bujni i blistavi vrijes. Medović je izradio mnoštvo takovih krajolika i sve prodao kao na oganj. Svak se otimao za njegovim vrijesom! Medović je uistinu mnogo truda uložio u proučavanje vrijesa, a tom biljkom obiljuje Pelješko poluostrvo. Po čitave bogovetne dane radio bi slikar u božjoj prirodi, da izradi na stotine motiva vrijesa u proljeću i jeseni.

12. “Portret kapetana Tomaševića”. Kako Medović nije imao u svome seoskom skrovištu većih narudžaba, da zasluži novaca, slikao je mnoge portrete, koje je radio vrlo brzo, po ceifu naručitelja, koji bi zahtijevao, da ga slikar malo pomladi ili poljepša. Medović slikajući portrete, tolikih bogatih seljaka, nije obično u tome uspijevao. Tih portreta ima dosta po seljačkim kućama na Ratu. Posljednje godine slabo je vidio. Izradujući portrete, često sa same fotografije, nataknuo bi dva para očala. Slabo je vidio, brzo radio i loše uspijevao u portretima. I on se sam stoga ljutio, bacio bi na stranu kicicu, osjecajući se poniženim, što ne radi za umjetnost. Pa opet, da može živjeti – vraćao bi se na posao. Neki su portreti krasni, i to oni, koje je izradio za mladih godina.

13. Sedam različitih pejzaša sa vrijesom.

14. Studija: “Isus”. Ova glava Isusova je izrađena još god. 1916. Ove godine je izradio još drugu sličnu studiju

15. “Isus”. Kao model poslužila mu je glava jednog fratra (O. Lj. M.). Znam da umjetnik nije bio zadovoljan sa ovim studijama. Tražio je i zamišljao Hrista kao pravi orijentalni. Hebrejski tip, sa aureolom Božanstva, sa crtama duboke, smirene mistike. Kako je meni kazivao, htio je bez narudžbe izraditi jedno veliko, epohalno, životno djelo gdje bi kao Tintoretto u mrtvoj kćeri i Michelangelo u Mojsiji utisnu pečat svoje duševne snage. Hrist imao je biti središte te dramatsko slikarske radnje. Ta radnja o kojoj je sa mnom više puta raspravljao, imala je biti neka socijalna satira protiv nepravda, što vladaju u društvu i državi, a kulminiraju u ondašnjem ratu za hegemoniju brutalne sile. Medu ostalim koncepcijama zamišljao je Hrista okružena apoštolima, u času, kada obuzet pravednim gnjevom dovikuje himbenm farizejima, za kojima je stojala vecina društva: “Vi ste sinovi đavla!”… iza čga je imala doći kazna, obračun.

Htio je da djelo jasno govori, pa je tražio načine, kako da ta velika, svečana lekcija bude očito smjerala na oružani savez Njemačke i Austrije. Medović, koji nije od jučer bio Slaven ili Jugoslaven, koji nije imao niti smisla za borbu, onda ubitačnu borbu oko Hrvata i Srbina, vazda je davao od početka oduška svojoj dubokoj mržnji proti germanskoj nametljivosti i politici. Kada je pak 1917. iz novina čitao kako Prusi sa ogromnim topovima bombardiraju ništa manje nego Pariz grad, bio je čisto smućen, ogorčen radi takova barbarskog atentata na ona čudovišta moderne arhitekture Pariza, o kojoj je Medović kao dobar znanac toga divot grada govorio s nekim udivljenjem. Tada je opet promišljao razne načine, kako bi svojim kistom sa indignacijom osudio germanski barbarizam. A pošto mu je falilo i platna i ostalog pribora, a nastupila boljetica, to ili slično epohalno djelo što je imalo doći, osta pokopano u njegovoj duši.

Rat je pokosio njegovu duševnu i fizičnu snagu- nije mogao dalje… Kad sam ga u povorci stigao u “Prosiku” kod Trpinja, kad je i on došao pješice iz Kune u našu varoš, da prisustvuje manifestaciji pučanstva za oslobođenje naroda, na 4. studenoga 1918., bio je zanesen, ushićen, ali slaba zdravlja. Onaj dan se, kao da je izvan sebe od radosti, zagrlio s češkim lijecnikom dr. Lisickyjem, pročelnikom mjesnog “narodnog vijeća” i sa mnom. U toj navali osjećaja reče mi: “Ništa drugo ne želim, nego da dostojno izradim ovaj radosni momenat!” … Eto, nije ni tu želju, zadnju od svih, izvršio. Skica: “Oslobođenje naroda”, nalazi se još u Zagrebu, i ne znam, što je od nje.

16. Skica za Noemovu žrtvu. Ova je slika izrađena u sabornoj crkvi u Križevcima.

17. “Nikola Tommaseo” – portret. Ova slika još nedovršena, bila je određena za vijećnicu grada Šibenika, gdje se je Tommaseo rodio.

18. “Conte Ugolino”. Prizor iz Danteova pakla. Nacrt.

19. “Igra valovlja”. Promjer: 100x 70 cm. Djelo još nedovršeno. To je jedna od ljepših marina C. Medovića, gdje se koškaju i igraju sirene oko morskog božanstva. Ovu je sliku Medović naumio darovati Njegovu Visočanstvu Regentu Aleksandru. Opažam mimogred, da je naš umjetnik lično poznavao njegova oca, sadašnjeg kralja Petra I. Prigodom umjetničke izložbe u Beogradu (godine 1908.) ondašnji vladar junačke Srbije prijazno je primio u svoj dvor C. Medovića, toliko da je ovaj bio iznenađen onako familijarnim prijemom starog srpskog Kralja, koji je umjetniku, kako mi je jednom priznao, više imponirao kao demokrata, nego kao vladar. Iz poštovanja prema ispacenom vladaru Medović je spremio ovu sliku na poklon njegovu viteškom sinu, odgađajući, da je potpuno svrši.

20. “Sv. Jerolim”. Skica. C. Medović je više puta obradio sv. Jerolima. Tako od njega potječe oltarna slika sv. Jerolima na desnom pobočnom oltaru u stolnoj crkvi u Zagrebu i ona u franjevačkoj crkvi u Slanomu, možda najuspjelije djelo C. Medovića, o njoj sam pisao godine 1914. u “Hrv. Prosvjeti”. Jedna vrlo uspjela kopija ove slike, čini mi se, nalazi se kod župnika Lukovica u Perastu (Boka Kotorska), u malom promjeru, bez lava ispred nogu ovog Pustinjaka Betlemske špilje. Ne znam, da li je prema ovoj maloj skici slikar izradio koju oveću sliku. Bio sam više puta prisutan, kad je C. Medovic radio oko one upravo divne slike sv. Jerolima za franjevačku crkvu u Slanomu. Još je živ na Kuni “Marin kovac”, koji je imao onako izlomljena, osušena, od alkohofa modra rebra- podesna za onog velikog Isposnika, dok je glavu izradio prema obličju nekog prosjaka iz Beča, Mullera, koji je sjedio gotovo kod svih umjetnika u Beču radi svoje zanimive tipične lubanje. Osim sv. Jerolima u Slanomu i prior Vranski u “Saboru kralja Tomislava” posudio je obraz od prosjaka i besposlice Mullera. Medović je napravio više sličnih vrlo zanimivih studija.

21. “Kain i Abel”- nacrt.

22. “Pieta”. Studija možda za oveću sliku. Ova mi se inače mala slika vrlo svida. I tu, kao i svagdje, Medović pazi na harmoniju boja. Kod svetih slika zna on odabrati onaj raspored i onu smirenost šara, što svojom milinom i hladnoćom pomaže uzbuđenje religioznog čuvstva. Što Celestin Medović onako sugestivno djeluje i na estetski neuzgojenog gledaoca, uzrok je, što se on ne samo svojom koncepcijom nego i vješto upriličenim mol-akordom šara približuje i spaja sa faktičnim vjerskim poimanjem i čuvstvom motrioca. Tako uza sav sjajan, kod nas još nedostignut kolorit Medovićev, opažamo u njegovim znamenitijim religioznim slikama malu tercu boja: narančasto, zeleno i ljubičasto, pače u istom glavnom tonu jedne šare vidimo nijanse ili stupnjevanje sve tri spomenute boje. Medović je u tom pravcu originalan majstor, te je dugotrajnim radom došao do znamenitih uspjeha, koje zaludu tražimo kod čistih modernih impresionista i ekspresionista. Pače, koliko je moguće više Medovic izbjegava disonancu šara, akord sastavljen od dvije sekunde, naime žuto- zeleno- modro, ili ljubicasto- crveno- narančasto.

Mol-akord boja znao je vješto spojiti sa akordom clair- obscura: opazio sam, da Medović perspektivnu postupnost clair-obscura izrađuje prema zakonu prirode, koliko mu je to moguće više, jer jakost osvijetljenosti predmeta stoji u obratnom omjeru sa četvorinom udaljenosti njegove od svijetla. Ali harmonija šara sa perspektivom svjetla kod Medovića izrađena je tako, da mol-akordi šara prevladuju najviše u tamnom prostoru, vecernjim štimungima, špiljama (Sv. Jerolim, Mandaljena), a dur-akorde boja, gdje vlada vedrina i svečanost momenta, nalazimo u jako osvijetljenim sujetima, osobito u pleinairima.

23. Dvije male skice za dvije velike slike, koje je umjetnik izradio g. 1916. za župsku crkvu u Trboskoj na otoku Hvaru. “Poklon Mudraca od Istoka” i “Porođenje Isusovo”. Ove dvije velike slike dva su alemkamena u našoj umjetnosti. U poklonu istočnih kraljeva umjetnik je darežljivom rukom prosuo raskoš i dražest svojih boja. Sa umjetničke strane više se doimlje ugođaj one tajanstvene svete noći u Porođenju Isusovu. Možda je umjetnik u ovoj zadnjoj slici odviše tražio efekte u stupnjevanju svijetla. Svakako se vidi, da je Medović ove dvije slike radio sa vrelim čuvstvima jedne pobožne umjetnicke duše.

24. “Glava Gospe od sedam žalosti”. Skica.

25. “Mrtva narav”. Na ovoj slici je Medović poredao za sladokusce vrlo tečna jela, kamenica, šunke, jaja itd. okrunjeno sve sa staklenkama u kojima se smije naša izvrsna kapljica. Ne bi ni Holandijci raskošnije prikazali bogatu sofru, birana jela i vrsna pića, nego Medović. Njegove su se mrtve naravi vazda sviđale i brzo kupovale. Mnogo je ovakih slika, uz pejzaže, Medović prodao prema narudžbama bečkim bogatašima, navlastito Kunzu, koji ih je pače i preprodavao.

26. “Neretvanski konal: obala Crkvice”. Celestin Medović posjedovao je u Crkvicama, morskom pristaništu Kune, ljetnikovac. Uz ljetnikovac, na glavici, nalazi se mala kapelica, gdje je krasna slika Bl. Gospe. Tu bi se Medović po više dana zadržao, da proučava more, slušajući njegovo valovlje kako buči i razbija se o strme hridi morske obale. U tom je pristaništu snimio više pomorskih prizora. Zimi bi se više dana zadržao, kad se pomami bura, da slika talasanje valovlja, u čemu je bio pravi majstor. Ljeti bi slikao tišinu “bonacu”, zrcalnu modru pučinu, gdje se odrazuju strme hridi, primorske planine, otočići i labudska jedra raših barki. Takova je i ova slika, ali mi se još više svida ona, koju je izradio za liječnika Lisičkoga. Crkvice su jedan sat daleko od Kune. Cesto bi se umjetnik u toj prirodi predao sanjarenju. U ugodnom, prijateljskom društvu, na sijelu, kad bi ga razdragao razgovor, pjesma, tamburanje, ili njegova lijerica, uz dobru kapljicu, znao bi kao pomaman izaći na prozor i zavikati: “More, more! Kako je krasno!” Sutradan bi već bila zasnovana slika iz morskog života. Tako je u slici, darovanoj sestri liječnika Dra. Arnerija ilustrovao pjesmu: “Tiho noći, moje zlato spava!” Kad bi se spustio mrak, a pokazala mjesečina, kao da se, probijajući kroz bjelušaste magle, kupa u Neretvanskom kanalu ( između poluotoka Pelješca i Makarskog Primorja), slika je krasne mjesečinaste, dalmatinske noći, pune morske pare i idilske sladosti. U ovom morskom zatišju potekao je od Medovićeva kista baš lijep broj najljepših krajolika, što danas rese stanove ljubitelja umjetnosti.

27. “Sijač iz evanđelja”. Nacrt.

28. “Madona sa Djetešcem i sv. Ivanom”.

29. “Bitka na Grobničkom polju”. Skica. Ova slika potječe iz g. 1894. Medović je tada bio izradio za hrvatsku vladu u Zagrebu dvije skice: “Krunidba kralja Vladislava” i “Boj na Grobničkom polju”. Kršnjavi je iz politickih mađarskih obzira izabrao onu prvu skicu. Medoviću je bilo žao, što mu inače vrijedni taj šef odsjeka za bogoštovlje i nastavu nije dao nalog, da izradi skicu te naše viteške sredovječne borbe proti tatarskoj bujici. I dosta, ko pogleda ovaj veličanstveni prizor onih junaka, oklopfjenih vitezova, one kretnje, što nose u divljoj navali zator i smrt, požalit će, što naš bivši “arbiter artium”, Kršnjavi, nije izabrao ovaj sujet, koji bi bio sa umjetničke strane daleko ljepše uspio i osvjetlao jednu burnu stranicu naše prošlosti, nego što je to krunidba ugarskoga kralja.

30. “Mandaljena”. Studija.

31. “Na terasi”. Iz obiteljskog života stare Helade. Studija.

Sada slijedi nešto preko četrdeset kartona- sve samo pejzaži ili marine. Napomenut cu samo neke ljepše stvari kao:

32. “Marina kod Sresera” (ispod Janjine).

33. “Brnistra”. To žuto cvijeće raste sporadicno po našem poluotoku. Medović je tu inace korisnu bilinu rado slikao.

34. Studija jedne pećine. Izradio je ovu skicu više puta.

35. Skica za oltarnu sliku sv. Jurja u Gornjoj Kućici, blizu Trpnja. Ovu je sliku naručio za crkvu sv. Jurja god. 1907. tadašnji župnik vrucicki dr. Žegura. Sliku je Medović izradio po uzoru kipa Sv. Jurja od Fernkorna u Zagrebu. Kako je crkva bila siromašna, izradio je ovu sliku za sitnih 400 kruna.

36. “Put u Emaus”. Vrlo zanimljiv crtež.

37. “Gospa pod križem”. Skica.

38. “Porušeni dvor na moru kod sela Osobjave”.

39. “Pogled na more”. Skica.

40.” Između maslina”. Studija.

41. “Mjesečina”. Studija.

42. Studija za krajolik sa vrijesom. Ovu sliku je umjetnik više puta izradio.

43. “Srdele”. Slika na kartonu. Ove srdele su tako živo i vješto naslikane, kao da ih je ribar ovaj čas prosuo ispred Umjetnika. Medović je našu domaću faunu vješto i s ljubavlju slikao, osobito srdele, smudute, ovrate, šarge i jastoge. Tu ribu bi mu obično poslali prijatelji iz Podobuca i Trnja, ta znalo se, da je Medović, živući podalje od mora, često poželio i volio ribu. Kad bi riba bila oveća i izvrsna, Medovic je nebi dao da se vari, dok ne bi napravio po koju studiju svojim kistom.

44. “Consumatum est!” Studija Raspetoga Isusa već mrtva. Ova skica sama govori. Više sam puta nukao slikara, da ovo djelo dovrši. Ne znam, bi li Velasquez potresnije i rječitije predočio u onom mraku usred dana tragediju Križa, da je ova slika bila svršena. Umjetnik je otezao da je svrši, čekajuci novi impuls i snažnije impresije, da svome djelu ostavi trajnu, neizbrisivu vrijednost.

45. “Igra valova”. Krasna oveća slika, još nesvršena.

46. “Sveti Franjo”. Jedan od ranijih Medovićevih radova. Svetoga Franju je Medović često slikao i kako je bio član reda sv. Franje Asiškoga, posvetio je obrađivanju ovog predmeta osobitu pažnju, te je stvorio osobiti tip Sv. Franje, što se vraća u svim njegovim prikazivanjima sveca-pjesnika. Medovićev tip sv. Franje je postao znamenit i poznat u cijeloj današnjoj slikarskoj umjetnosti Evrope. Dok su stariji slikari iznosili na platnu različne doživljaje sv. Franje, a neki moderni umjetnici cijene, da se sv. Franjo najbolje nalazi u prirodi među pticama i divljaci, u plein aireu, ogrijan tracima brata sunca, Medović kao slikarski mistik zaustavlja se na svečevu pogledu, na crtama lica, i obrađuje samo ekstazu sveca ili ono posebno mirno gledanje i počivanje duše u Božanstvu, što se očituje u svekolikom svemiru. Svaki potez smirenog, svetačkog obličja ovog umbrijskog trovatora javlja pokoj i jedinstvenu misao njegovu, što obuzimlje sve njegovo biće do ekstaze: “Deus meus et omnia!”

U maloj Braći u Dubrovniku na prvoj i velikoj oltarskoj slici Medovićevoj opažate sv. Franju u molitvi do ekstaze, onaj mir duše je u potpunoj harmoniji s prirodom, što ga okružuje. Već se u toj prvoj radnji nakon studija u Rimu i Monakovu umjetnik približio pravoj psihologiji ovog sveca, koga su neki protestantski, a i katolički pisci nategli do panteizma. U Strossmayerovoj galeriji slika u Zagrebu ima jedan Medovićev Sv. Franjo izrađen solidnom tehnikom, u pravom mističkom ugođaju, gdje mu je umjetnik dao sve duševne osebine svoga tipa. Inače je Medović najviše cijenio sliku sv. Franje izrađenu god. 1905., gdje svetac drži oči podignute k nebu, a uz lice naslonjeno na sklopljene ruke kao na prijašnjoj slici. Reprodukcija ove slike izašla je god. 1906. u kolu Hrvatskih umjetnika. Ali držim, da je psihološki momenat svoga sv. Franje umjetnik najljepše predočio u jednom poprsju, izrađenom 1912., a izloženom na I. Jugoslavenskoj jadranskoj izložbi u Splitu 1919. Ne znam, tko je ovu sliku kupio. Žalosno je, da umjetnik nije ostavio u kojoj crkvi svog rodnog mjesta jednu tako snažno i poletno izradenu sliku sv. Franje ili koju drugu religioznu sliku u crkvi, gdje je bio kršten. Njegovi su mješcani propustili svoju veliku dužnost, da sklone svoga domoroca, neka uresi svoju zavičajnu crkvu kojim većim i znamenitim djelom svoga kista. Medović je doista velikim žarom slikao kapelu svetoga Spasitelja na kunovskom novom groblju, gdje se nalazi obiteljska grobnica našeg umjetnika. Gotovo je dovršio slikanje u kapeli, a fatalna vlaga u crkvi, koja se nije mogla zaprijeciti, uništi sav dvogodišnji rad iznenađenog umjetnika, koji je oko grobova sam sadio borove i vite čemprese, kao vjerne čuvare zadnjeg ljudskog počivanja.

47. “Gospa od Karmena”. Veličina slike 170x 100 cm. Ovu je sliku umjetnik izradio za jedan oltar crkve u Vranjicu kod Splita, ali se kašnje razbio ugovor radi cijene. Sliku je izradio god. 1916., ali je nije posve dovršio.

48-49. Dvije male vrlo lijepe slike “Djevica sa božanskim Djetešcem”. Vidio sam, kako ih je umjetnik olani radio na boljesničkoj postelji. Čini mi se, da ih je bio namijenio kao dar prijateljima.

50. “Sv. Martin”. Lijepa kopija jedne velike slike, što ju je izradio Medović za jednu župu u Slavoniji.

51. “Ulomak iz Bakanalija”. Studija.

52. “Gospa sa sv. Josipom i Joakimom”. Jedna od boljih radnja C. Medovića.

53. “Sveta Mandaljena Pokornica”. Prva velika slika C. Medovića, što ju je izradio kao pitomac monakovske slikarske akademije. Djelo je bilo nagrađeno na izložbi u Monakovu. O njoj se je strana kritika u ono doba najbolje, izrazila, a naš “Vijenac” je donosio tuđe ocjene za našu javnost. U ovoj slici ipak je slabo obraden psihološki momenat, svetica je preveć mlada, kao da ima istom oko 12 godina, ali je kolorit u štimungu jedne gole zelene špilje, dostojan najveće hvale.

54. Portret umjetnika od Vl. Bukovca. Njegov veliki prijatelj Vl. Bukovac izradio je ovaj portret i darovao ga umjetniku u Zagrebu, gdje su zajedno devedesetih godina radili. U ovoj slici prikazao je C. Medović kako u lijevoj ruci iza zastora nosi paletu s bojama, a u desno; štap. “Portret dostojan jednog Bukovca”, govoraše mi naš slikar, kad bi stao i razgledao se u taj portret.

Ima još u ovom ateljeru oko 50 manjih skica i studija ponajviše na kartonu, ali sve slabije stvari, pa sudim da je suvišno o svemu tome ovdje govoriti. Dužnost ce biti pokojnikovih nasljednika, da sve te stvari namjeste i čuvaju u potpunom redu. Toliko o posmrtnom ateljeru C. Medovića.